Fudbalska reprezentacija Turske

Turska
Boje
Generalno
Konfederacija	UEFA
Nadimci	Ay-Yıldızlılar, Bizim Çocuklar
FIFA-in rang	40.
Ličnosti
Izbornik	Vincenzo Montella
Najviše nastupa	Rüştü Reçber (120)
Najviše golova	Hakan Şükür (51)
Historija
Prva utakmica	Rumunija 2:2 Turska (Istanbul; 26. oktobra 1923.)
Najveća pobjeda	Turska 7:0 Sirija (Ankara; 20. novembra 1949.) Turska 7:0 Južna Koreja (Ženeva; 20. juna 1954.) Turska 7:0 San Marino (Istanbul; 10. novembra 1996.)
Najveći poraz	Poljska 8:0 Turska (Chorzów; 24. aprila 1968.) Turska 0:8 Engleska (Istanbul; 14. novembra 1984.) Engleska 8:0 Turska (London; 14. oktobra 1987.)
Natjecanja
Natjecanje Najbolji plasman FIFA Svjetsko prvenstvo Treći (2002.) UEFA Euro Treći (2008.) Kup konfederacija Treći (2003.) Olimpijske igre Četvrtfinale (1948., 1952.)
Dresovi
Domaći 　 Gostujući
uredi

Fudbalska ili nogometna reprezentacija Turske (tr. Türkiye millî futbol takımı) predstavlja Tursku na međunarodnim nogometnim natjecanjima. Reprezentacija se nalazi pod upravom Turskog fudbalskog saveza (turski: Türkiye Futbol Federasyonu), a natječe se kao članica UEFA-e. Tradicionalne reprezentativne boje su crvena i bijela, derivirane iz nacionalne zastave.

Prvu utakmicu turska reprezentacija odigrala je u oktobru 1923. godine u Istanbulu. U zemlji strastvenoj za fudbal, turski tim nije blistao sve do 1950-ih. Kvalificirao je se na Svjetsko prvenstvo 1954. sa prilično pristojnim rezultatima. Međutim, od tada je imala vrlo loše međunarodne rezultate barem do 1990-ih, kada se na scenu pojavila momčad koju je predvodio Fatih Terim. Od tada je reprezentacija imala niz rastućih rezultata, uz značajan napredak koji se nastavlja i danas.

Stoga, turski fudbal je iznjedrio niz kvalitetnih igrača koji su igrali za seniorsku reprezentaciju, među kojima su Rüştü Reçber, Lefter Küçükandonyadis, Can Bartu, Bülent Korkmaz, Metin Oktay, Cemil Turan, Tanju Çolak, Arda Turan, Ümit Davala, Hakan Ünsal, Hakan Çalhanoğlu, Hakan Şükür, Hasan Şaş, Emre Belözoğlu, Zeki Rıza Sporel.

Iako je turski fudbal kasnio s međunarodnim rezultatima, fudbalski sport je vrlo rano stigao u Istanbul i neke lučke gradove, uglavnom zahvaljujući Englezima. Bio je oduvijek sport koji je tursko stanovništvo pratilo s velikom strašću. Prvi turski klub bio je Black Stockings F.C. iz carigradskog naselja Kadıköy, osnovanog 1901. godine.

Prvi inozemni kontakti turskog fudbala započeli su u aprilu 1911., kada je Galatasaray odigrao u Istanbulu prijateljsku utakmicu protiv mađarskog (tada austrougarskog) kluba Varara,^[1] a zatim će iste godine Galatasaray odigrati utakmice protiv Kolozsvára i Ferencvárosa.

Prva utakmica – de facto osnivački akt turske reprezentacije – isprva je trebala biti protiv Poljske, no Poljaci su to odbili jer im godišnje doba nije odgovaralo,^[1] ​​​​pa posredstvom Yusufa Ziya-bega i predsjednika Galatasaraya Aliju Sami Yena^[1] ​​​​Turci su postigli dogovor sa rumunjskom reprezentacijom. Utakmica je odigrana popodne 26. oktobra 1923.,^[1] ​​​​nekoliko dana prije proglašenja Turske Republike (29. oktobra 1923.)^[1] ​​​​na ispunjenom stadionu Taksim u Beyoğlu, ispred od otprilike 8/10.000 gledatelja.^[1] Rumuni, navikli igrati na travi, žalili su se na prašnjavi i tvrdi teren od zemlje.^[1] Međutim, utakmica je protekla u prijateljskoj atmosferi^[1]. Rumunija je zapravo imala mješovitu momčad, sa nekoliko njemačkih i mađarskih igrača koji su predstavljali rumunsku državu.^[1] Nakon intoniranja državnih himni^[1] ​​utakmica je počela. Rumuni su poveli^[1] ​​​​golom u 20. minuti Isidora Gansla, mađarskog Židova.^[1] Uslijedila su dva pogotka koja je postigao Zeki Rıza Sporel, najveći turski igrač tog vremena.^[1] Sporel je bio prirodni ljevak, vrlo plodan, karijeru je proveo u Fenerbahçeu od 1915. do 1934. godine, a za reprezentaciju je odigrao 16 utakmica i postigao 15 golova te tako postao jedan od njezinih stupova. Nakon povlačenja iz nogometa ući će u politiku s Menderesovom Demokratskom strankom.^[2] Zatim uslijedio je veliki pritisak Rumuna^[1] ​​​​sve dok im nije odobren slobodan udarac, koji je doveo do grugog gola Isidora Gansla.^[1] Utakmica je se završila konačnim ishodom 2:2.^[3][1]

Poslije toga, Turska je odigrala prvu službenu utakmicu na Ljetnim olimpijskim igrama 1924. izgubivši od 5:2 od Čehoslovačke. Prva dva pogotka u toj službenoj utakmici postigao je Bekir Refet.

Prva odigrana utakmica protiv Jugoslavije bila je prijateljska odigrana 8. aprila 1928. u Zagrebu na stadionu Kranjčevićeva. Utakmica se završila 2:1 golovima Dragutina Babića u 39., Franje Gilera u 41. i Latifa Yalınlıja u 62. minuti. Turska će se na svom putu često susresti sa Mađarskom, fudbalski dominantnom reprezentacijom na početku stoljeća. U aprilu 1932. reprezentacije su odigrale dvostruku prijateljsku utakmicu u Istanbulu, na stadionu Taksim. Prvi susret 17. aprila dobili su Mađari 2:1. Nakon prvog pogotka Almaya, Mađari su u drugom poluvremenu izjednačili sa golovima Bihámyja i Kármána.^[4] Drugu utakmicu 22. aprila Mađarska je također dobila 1:4 uz tri gola Tunyogija i gol Bihamya za Mađare, dok je Almay Selahattin dao jedini gol za Turke na jedanaestercu.^[5][6]

Na Svjetskom prvenstvu 1934. trebala je nastupiti u kvalifikacijama u grupi sa tri tima zajedno sa Egiptom i Palestinom pod britanskim mandatom, ali je se unaprijed povukla pa je se Egipat plasirao na turnir.

Prva historijska utakmica između Turske i Grčke reprezentacije je odigrana 23. aprila 1948. u Ateni, na stadionu Leoforos Alexandras (danas stadion Panathinaikosa).^[7] Prijateljska utakmica je se završila rezultatom 1:3 za goste. Za Grke je jedini pogodak dao Kleanthis Vikelidis, za Turke su strijelci bili Kırcan u 9. minuti, Küçükandonyadis u 20. i Gülesin 74. Uzvratna utakmica je se održala u novembru na istambulskom stadionu Dolmabahçe sa turskom pobjedom za 2:1.^[7] Za Turke je Eken postigao dva gola (3., 19.) a za Grke Filaktos jedan.

Iako je se Turska kvalificirala za Svjetsko prvenstvo 1950. u Brazilu pobijedivši Siriju 7:0,^{[α 1]} bila je prisiljena povući se sa turnira zbog financijskih problema.

Turska je nakon Atatürkove smrti (1938) prošla kroz dugu fazu političke tranzicije, koja je dosegla prekretnicu 1950-ih, zatim krizu (državni udar u 1960.) i konačno dugu fazu sustavne političke nestabilnosti, što je utjecalo na društveno tkivo i, naravno, na sport. U 1952. za trenera reprezentacije je izabran Talijan Sandro Puppo, bivši veznjak FK Venecije koji je od 1945. trenirao nekoliko timova u Italiji: Piacenzu, Thiene, Veneciju i Rovereto. Puppo će voditi reprezentaciju u nekoliko navrata između 1952. i 1966. godine, označujući jedno razdoblje turskog nogometa. Neće postići velike rezultate, no Puppo će ostati u vijestima kao preteča zonske igre. Vodio je reprezentaciju na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. godine i doveo do kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 1954. iznenađujuće eliminirajući favorita Španiju. Zatim će Puppo često odlaziti u Italiju i vraćati se u Turskoj. U sezoni 1953/54. trenirao je i Beşiktaş sa kojim je osvojio tursko prvenstvo.

Stvari su išle drugačije u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 1954. godine u Švicarskoj. Da bi se kvalificirali, morali su se suočiti sa Španijom u kvalifikacijskom krugu. U prvoj utakmici u Madridu su izgubili 4:1,^{[α 2]} ali su u uzvratu u Istanbulu^{[α 3]} pobijedili 1:0 golom Burhana Sarguna u 16. minuti sa jakim udarcem iz lijeve noge. Treća odlučna utakmica odigrana je u Rimu 17. marta 1954. Dva tima su remizirala 2:2 nakon vrlo napete utakmice. Odluka je donesena ždrijebom: Luigi Franco Gemma, 14-godišnji talijanski dječak čiji je otac radio na stadionu, izabrao je ime Turske sa poveza preko očiju.^[8][9] Reprezentacija iz 1954. je imala šest igrača iz Galatasaraya i sedam igrača Fenerbahçea. Među istaknutim igračima bili su golman Turgay Şeren (Galatasaray), branič Bülent Eken (Galatasaray), napadač Suat Mamat (Galatasaray), napadači Lefter Küçükandonyadis i Burhan Sargun iz Fenerbahçea, napadač Erol Keskin iz Adaleta, mada je prethodno dugo igrao za Fenerbahçe. Turska, koju je trenirao Sandro Puppo, završila je u grupi Zapadne Njemačke, mađarske Zlatnog tima i Južne Koreje. U prvom meču su se suočili sa strašnom Njemačkom Morlocka, Schäfera, Ottmara Waltera i Fritza Waltera, izgubivši rezultatom 4:1. Nisu se susreli sa Mađarskom, tada najbolje procijenjenim timom turnira, već su se suočili sa Južnom Korejom, savladavši ju rezultatom 7:0 sa golovima Suata Mamata, Leftera Küçükandonyadisa, Burhana Sarguna i Erola Keskina. U odlučujućem doigravanju, ponovo protiv Zapadne Njemačke, Turska je izgubila sa razornim rezultatom 7:2.^[10] Turnir će osvojiti ista Njemačka koja je u finalu pobijedila Puskásevu Mađarsku rezultatom 3:2. Međutim, 1956. godine Turska je se 19. februara 1956. suočila sa Mađarskom u prijateljskoj utakmici u Istanbulu, savladavši jedan od najjačih timova tog vremena, sa rezultatom od 3:1. Lijevonogi Küçükandonyadis, vjerovatno jedan od najboljih turskih napadača svih vremena, postigao je dva gola, čemu su uslijedili jedan gol Metina Oktaya i jedan Puskásov za Mađare.^[11]

U kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 1958. Turska reprezentacija je odbila igrati protiv Izraela, pa je Izrael automatski prošao prvu fazu,^[12] u razdoblju fudbala snažno obilježenom političkim događajima. U nedjelju 4. maja 1954. Turska je odigrala prijateljsku utakmicu protiv Nizozemske, na Olympisch Stadionu u Amsterdamu ispred 60.000 navijača. Nakon što su Nizozemci poveli iz penala Wilkesa, Metin Oktay je u roku dvije minute drugog poluvremena postigao dva pogotka i tako postavio konačnih 1:2.^[13]

Amsterdam 1958., Nizozemska – Turska 1:2

• 
• 
• 
• 

Od 1958. do 1994. turska reprezentacija postigla je vrlo slabe rezultate, iako je unutar reprezentacije bilo igrača dobrog kalibra kao što su bili Metin Oktay^{[α 4]}, Cemil Turan^{[α 5]}, Selçuk Yula^{[α 6]}, Tanju Çolak^{[α 7]}, Rıdvan Dilmen^{[α 8]}, Oğuz Çetin^{[α 9]}, Rıza Çalımbay^{[α 10]}, Feyyaz Uçar^{[α 11]}.

Unatoč uvođenju državne lige i nastupima turskih klubova u europskim takmičenjima, 1960-e će biti neplodno vrijeme za reprezentaciju. Većina igrača iz reprezentacije za Svjetsko prvenstvo 1954. je penzionisana a nova generacija igrača nije se uspjela kvalificirati za veliki turnir. U 1970-ima Turska se suzdržavala u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo i UEFA Europsko prvenstvo, mada je tim bio za jedan bod prekratak da se kvalifikuje i za UEFA Euro 1972. i Euro 1976. U 1980-ima turska momčad također je pretrpjela svoje najgore poraze sa 8:0 postigao golove protiv Poljske i dvakrat protiv Engleske. Ipak, kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 1990. označile su prelomnicu za turski fudbal, s tim da je Turska propustila kvalifikacije samo u zadnjoj utakmici.

Godine 1990. Nijemac Sepp Piontek je imenovan za selektora. Pod njegovim nadzorom u reprezentaciji je nastupala grupa novih igrača, od kojih će mnogi – uključujući Bülenta Korkmaza, Alpaya Özalana, Sergena Yalçına, Rüştü Reçbera, Hakana Şüküra – postati okosnica reprezentacije na dugi niz godina. Piontekovo imenovanje bio je potez koji je preporučio drugi trener, Jupp Derwall, koji je prethodno stekao iskusto vodeći Galatasaray tri sezone (1984/88). Piontekova misija je se završila 1993. godine.

Godine 1993. Fatih Terim je imenovan za izbornika turske reprezentacije. Između 90-ih i 2000-ih postat će najuspješniji trener u historiji turskog fudbala, toliko da su mu navijači dali nadimak „Cara” (Imparator). Terim je igrao deset godina kao branič za Galatasaray, a između 1990. i 1993. trenirao je mlađu reprezentaciju under-21. Imao je pobjednički mentalitet i veliku karizmu, sposoban voditi svoje timove do neviđenih podviga. Svoje uspjehe će graditi na kombinaciji Galatasaray/reprezentacija, temeljenoj na igračima koje je vidio kao početnike i pratio njihov rast. Oslanjao se na dobru fizičku spremu svojih igrača, na vrlo visoku motivaciju i na građenju velikog međusobnog povjerenja u timu. Riječ je o ekipama koje su prakticirale izrazito agresivan presing na nositelja lopte. Orijentir u napadu – kako u Galatasarayu, tako i u reprezentaciji – bit će napadač Hakan Şükür. No, umjesto da pod svaku cijenu traže vertikalizaciju, Terimove momčadimi su nastojale graditi i diktirati igru ​​u gustoj mreži dodavanja na sredini terena. Bile su to momčadi vrlo usredotočene na posjed lopte, tražeći brojčanu nadmoć u veznom redu. Terim će eksperimentirati na formaciji 4-1-4-1 u Galatasarayu, sa jednim igračem u sredini između obrambene i srednje linije. Alternativno, odlučivao se za 4-4-2, sa napadačkim akcijama koje su često prolazile kroz središnju os terena. No, stvarao je momčadi prilično solidne u obrani. Terim je uspio plasirati reprezentaciju na Euro 1996., prvo veliko natjecanje nakon četrdeset i dvije godine tj. od nastupa na Svjetkom prvenstvu u 1954. Turski tim je se kvalificirao pobijedivši Švicarsku i Švedsku 2:1 tijekom kvalifikacija. Međutim, unatoč dobrom nastupu na kvalifikacijama, reprezentacija je izgubila sve utakmice tijekom turnira, bez ijednog pogotka. Ipak, vratili su se kući sa jednim priznanjem: nagradom za fair play dodijeljenoj Alpayju Özalanu. Turska je završila u grupi sa prilično talentovanim timovima: Hrvatska, Portugal i Danska (nosioci titule). Prvi meč bio je žestok okršaj odigran u Nottinghamu protiv Hrvatske, odlučen tek u 86. minuti pogotkom Gorana Vlahovića u kontranapadu, koji je driblao vratara i pospremao loptu u mrežu. Drugi meč je odigran tri dana kasnije, ponovo u Nottinghamu, protiv Portugala. Bila je izbalansirana utakmica sa prilikama na obje strane, sve do 66. minute kada je Fernando Couto postigao odlučni pogodak sa udarcem iz lijeve noge. Finalna utakmica završila je sa čistih 3:0 za Dansku. Unatoč sporadičnim turskim prilikama, Danska je bila predvođena odličnom igrom virtuoza Briana Laudrupa koji je u drugom poluvremenu postigao dva gola a zatim se dodao i pogodak A. Nielsena.

Godine 1996. Terim je napustio reprezentaciju i počeo trenirati Galatasaray, a na njegovo mjesto postavljen je Mustafa Denizli, izbornik već 1987. godine i nekadašnjo lijevo krilo Altaya. Značajan faktor tog razdoblja je Galatasaray, najčistije Terimovo stvorenje. Između 1996. i 2002. istambulski klub je dominirao turskom scenom i redovito je posjećivao scenu europskih međunarodne kupova. Trenirao ga je Fatih Terim, a u njemu su bili Popescu, Hagi i niz igrača koji će tih godina postati okosnica turske reprezentacije: Korkmaz, Davala, Buruk, Belözoğlu, Penbe, Kerimoğlu, Erdem, Şükür, Şaş. Ekipa će sudjelovati u nekoliko izdanja Lige prvaka, pokazujući dobru igru u sezonama 1998/99. i 1999/00., i konačno osvojivši Kup UEFA u maju 2000. u finalu protiv Arsenala. Sljedeće godine osvojio je i UEFA Superkup protiv Real Madrida. Iako se nije uspjela kvalificirati za Svjetsko prvenstvo 1998., Turska reprezentacija je se kvalificirala za Euro 2000. nakon pobjede u play-offu protiv Republike Irske. Izgubila je prvu utakmicu 2:1 od Italije, zatim remizirala u drugoj utakmici protiv Švedske 0:0 i pobijedila domaćina Belgiju 2:0, što je prvi put u historiji UEFA Europskog prvenstva da je zemlja domaćin eliminirana u prvom kolu. Ta pobjeda je dovela Tursku u četvrtfinale turnira, gdje je poražena od Portugala sa 2:0, a Arif Erdem je promašio jedanaesterac.

Na kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2002. Turska je postigla drugo mjesto, izgubivši od Švedske 1:2 u zadnjim minutama utakmice. Turci su stoga morali igrati play-off protiv Austrije. Utakmica u Istanbulu završila se rezultatom 5:0 (Bastürk, Şükür, Buruk, Erdem, Erdem) dok je uzvrat u Beču završen 1:0 (Buruk). Svjetsko prvenstvo 2002. Turska reprezentacija je započela porazom od 2:1 protiv kasnijeg pobjednika Brazila (Şaş, Ronaldo, Rivaldo).^[14] U drugoj utakmici je pobijedila 3:0 Kinu (Şaş, Korkmaz i prekrasan pogodak Ümita Davale) te nakon 1:1 sa Kostarikom (Parks, Emre Belözoğlu),^[15][16] se kvalificirala za drugi krug, u kojemu je našla sudomaćine iz Japana, u utakmici koju su konačno izvukli 1:0 sa pogodkom Ümita Davale u 12. minuti.^[17] Slijedila je napeta utakmica protiv Senegala, pobijeđna 1:0 zlatnim golom İlhana Mansıza i osiguravši tako mjesto u polufinalu, gdje im je poraz 1:0 od kasnijeg pobjednika turnira Brazila otklonilo finalu. Unatoč tehnički superiornog protivnika (Roberto Carlos, Cafu, Vampeta, Denílson, Rivaldo, Ronaldinho, Ronaldo), Turska je dovela Brazil u ozbiljne poteškoće. Brazilci su na kraju pobijedili sa jednim golom Ronalda koji je iz neočekivane pozicije i udarcem iz špica pospremio loptu u mrežu. Brončanu medalju su Turci osvojili nakon pobjede 3:2 nad drugim sudomaćinom Južnom Korejom.^[18][19][20] Hakan Şükür postigao je prvi pogodak za Tursku za za vrijeme od 10,8 sekundi, unatoč tome što su Južnokorejanci prvi počeli. Bio je to najbrži gol u historiji Svjetskog prvenstva.^[21] Zatim je u 9. minuti Koreja izjednačila sa golom Lee Eul-yonga, ali je Turska u prvom poluvremenu povećala zaostatak sa dva pogotka İlhana Mansıza. Na kraju korejska opsada nije uspjela, unatoč golu Song Chong-guga izvan regularnog vremena. Deseci tisuća turskih navijača koji su pozdravili povratak reprezentacije sa Svjetskog prvenstva u Istanbul, gdje su se pridružili velikoj uličnoj proslavi na trgu Taksim.^[22] Rüştü Reçber, Alpay Özalan i Hasan Şaş bili su uključeni u All-Star tim Svjetskog prvenstva, a Reçber je također izabran za najboljeg vratara u UEFA timu 2002. godine, dok je Şenol Güneş izabran za najboljeg trenera.

Turska je 2003. godine završila na trećem mjestu na Kupu konfederacija. U grupnoj fazi je pobijedila Sjedinjene Države rezultatom 2:1 prije nego što je izgubila od Kameruna 1:0. U svojoj posljednjoj utakmici u grupi, Turska je remizirala 2:2 protiv Brazila, eliminirajući ih sa turnira. U polufinalu je izgubila od konačnog pobjednika turnira Francuske sa 3:2, a zatim je u utakmici za treće mjesto savladala Kolumbiju sa 2:1. Tuncay je postigao tri gola i jednu asistenciju, čime je osvojio Srebrnu kopačku i Srebrnu loptu za drugog najboljeg igrača turnira.

Prva utakmica Turske under 21 reprezentacije odigranaje 7. septembra 2004. protiv Grčke (2:1).

Turci nisu uspjeli da se kvalificiraju za Euro 2004. nakon što su izgubili od Latvije u kvalifikacionom doigravanju. Također su propustili Svjetsko prvenstvo 2006. nakon što nisu uspjeli izboriti doigravanje, ovog puta golovima u gostima protiv Švicarske, ponovo nakon što su završili na drugom mjestu u grupi.

U ljeto 2005. Fatih Terim se vratio na čelo reprezentacije. No, turska momčad je također propustila Svjetsko prvenstvo 2006. nakon što je završila kvalifikacijski krug na drugom mjestu iza Ukrajine, nije uspjela izboriti doigravanje protiv Švicarske – 2:0 za Švicarce u Bernu i 4:2 za Turke u Istanbulu, utakmica se završila tučnjavom na terenu. No, Terim je, usprkos burnom razdoblju u kojem su neke kontroverze nekoliko puta dovodile u pitanje njegovu poziciju, odveo Tursku do kvalifikacija za Europsko prvenstvo 2008., završivši kvalifikacijsku skupinu na drugom mjestu iza Grčke. Turska je tada smještena u skupinu Švicarske, Češke i Portugala. Nakon što su prvu utakmicu izgubili od Portugala 2:0, u drugoj su pobijedili Švicarsku 2:1. Trećeg dana pobijedili su Češku 3:2, nakon što su zaostajali 2:0, čime su se plasirali u četvrtfinale.^[23][24][25] Tom prilikom su po drugi put izbacili domaćina – Švicarsku – u grupnoj fazi.^[26] U četvrtfinalu se susreću sa Hrvatskom. Utakmica je protekla bez golova nakon devedeset minuta, a Hrvatska je vodila 1:0 u posljednjoj minuti sudačke nadoknade, no još jedan kasni turski pogodak napadača Semiha Şentürka je doveo utakmicu do jedanaesteraca. Pogodak je izazvao polemiku među navijačima Hrvatske i izbornikom Hrvatske Slavenom Bilićem, koji je tvrdio da je pogodak postignut nakon isteka produžetka. Međutim, žalba je odbijena i utakmica je otišla u jedanaesterce. Turska je pobijedila Hrvatsku u jedanaestercima, 3:1.^[27] U polufinalu se Turska, koja je ostala sa samo 14 igrača na raspolaganju zbog suspenzija i ozljeda, sučeljava sa Njemačkom, koja je pobijedila 3:2 golom Philippa Lahma postignutim u nadoknadi.^[28] Nakon što je obnovio ugovor sa reprezentacijom do 2012. godine, trener Terim je u oktobru 2009. doživio poraz u ključnoj utakmici pretkola Svjetskog prvenstva 2010. protiv Belgije i tako se nije plasirao na Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi. Stoga je dao ostavku na mjesto selektora i u maju 2011. vratio se na klupu Galatasaraya.

Na kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2010., Turska je izvučena u UEFA skupini 5 zajedno sa Armenijom, Belgijom, Bosnom i Hercegovinom, Estonijom i Španijom. Završila je sa 15 bodova i propustila mjesto u play-offu u odnosu na Bosnu i Hercegovinu sa 19 bodova. Španija je bila prva u skupini da bi se kvalificirala, pobijedivši sve utakmice. Nakon propuštene kvalifikacije trener Fatih Terim najavio je da će dati ostavku sa mjesta selektora reprezentacije.^[29]

U kvalifikacijama za Euro 2012., Turska je izvučena u skupinu A zajedno sa Kazahstanom, Austrijom, Belgijom, Njemačkom i Azerbajdžanom. Turci su stigli do doigravanja nakon što su pobijedili Azerbajdžan 1:0, ali su eliminirani ukupnim rezultatom 3:0 od Hrvatske. Dana 14. novembra 2012. Turska je proslavila svoju 500. utakmicu u prijateljskoj utakmici protiv Danske u Türk Telekom Areni u Istanbulu, koja je završila neriješenim rezultatom 1:1. Prije utakmice odana je počast fudbalerima i trenerima koji su doprinijeli dosadašnjim uspjesima reprezentacije. Turska pop pjevačica Hadise, koja je nosila dres reprezentacije sa brojem 500, održala je mali koncert.^[30][31]

U augustu 2013. na tursku klupu je se po treći put vratio legendarni Fatih Terim. Vodit će reprezentaciju do 2017., kvalificirajući se za Europsko prvenstvo 2016., gdje je momčad eliminirana u prvom kolu, ali nije uspijeva Tursku vratiti na Svjetsko prvenstvo, niti na turnir 2014. niti na izdanje iz prvenstva iz 2018. U kvalificijama za Svjetsko prvenstvo 2014., Turska je izvučena u skupinu D zajedno s Andorom, Estonijom, Mađarskom, Nizozemskom i Rumunijom, završivši četvrta. Trener Abdullah Avcı je ubrzo nakon toga smijenjen. Fatih Terim je po treći put imenovan da vodi reprezentaciju, ali poraz od 2-0 protiv Nizozemske prekinuo je nade u kvalifikacije. Prva historijska utakmica između Turske i Kipra je se odigrala 12. novembra 2015. za reprezentacije under 21 sa pobjedom 3:0 za Tursku. Zatim će se mlađe reprezentacije susresti u 2016. (1:0 za Tursku), 2017. (2:1 za Kipar) i 2018. (4:0 za Tursku). Starije reprezentacije još uvijek nisu se susrele do danas.

Grupirana u skupini A u kvalifikacijskoj kampanji za Euro 2016. zajedno s Islandom, Latvijom, Kazahstanom, Nizozemskom i Češkom Republikom, reprezentacija je se kvalificirala za svoj prvi veliki turnir u osam godina kao najbolja trećeplasirana momčad nakon pobjede nad Islandom 1:0, sa slobodnim udarcem Selçuka İnana u 89. minuti, dok je Kazahstan pobijedio Latviju 1:0.^{[32][33][34][35][36]} Nakon godinu i pol neporaženosti, poraz od Engleske u prijateljskoj utakmici prije turnira prekinuo je pobjednički niz turske ekipe, što je kasnije dovelo do uzastopnih poraza od Hrvatske (0:1 sa golom Modrića) i Španjolske (3:0) na turniru. Turska je dobila posljednju utakmicu protiv Češke, 2:0. Gotovo su stigli do šesnaestfinala sve dok kasni pobjednik Irske protiv Italije nije značio da se potonja kvalificirala kao jedna od najboljih trećeplasiranih momčadi.^[37]

Na kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2018., turska reprezentacija je postavljena sa Hrvatskom, Finskom, Islandom, Kosovom i Ukrajinom. Trener Fatih Terim je otišao nakon incidenta izvan terena,^[38] pritom je 72-godišnji bivši rumunski izbornik Mircea Lucescu preuzeo mjesto. Nakon osam utakmica, reprezentacija je bila favorit za kvalifikaciju, ali je poraz od 3:0 od Islanda kod kuće prekinuo nade za direktnu kvalifikaciju. Nakon 2:2 remija protiv Finske, momčad je završila na četvrtom mjestu u skupini I. Turska je izvučena sa Rusijom i Švedskom u UEFA Ligi nacija 2018/19. i odigrala je loše, što je dovelo do posljednjeg mjesta. U prvoj utakmici kod kuće protiv Rusije izgubila je 2:1, zatim je prikazala svoju najbolju izvedbu u Ligi, pobijedivši 3:2 protiv Švedske na švedskom tlu. Međutim, Turska nije mogla produžiti svoje nastupe i izgubila je od Rusije u Sočiju prije nego što je pretrpjela ponižavajući 1:0 poraz kod kuće od Švedske, čime je izbačena u Ligu C. No, promjene pravila UEFE značile su da je Turskoj dopušteno ostati u Ligi B.

Na kvalifikacijama za Euro 2020., Turska je izvučena u skupinu H zajedno s prvacima Svjetskog prvenstva 2018. Francuskom, Islandom, Albanijom, Moldavijom i Andorom. Trener i veteran Şenol Güneş napravio je revoluciju u momčadi, izabrao mnogo mladih talenata, kombinirajući ih s iskusnim igračima poput Buraka Yılmaza i Emrea Belözoglua. Tim je na kraju uspio ostvariti pobjedu 2:0 protiv Francuske u Konyi i 1:1 na Stade de Franceu. Turska se zatim mučila protiv Andore u svojoj prvoj utakmici, pobijedivši nakon gola u 89. minuti na Vodafone Parku u Istanbulu. Jedini poraz u skupini je došao od strane Islanda u Reykjavíku, izgubivši 2:1. Poraz je uslijedio nakon maltretiranja turske grupe na islandskoj carini, zadržavajući ih tri sata u zračnoj luci. Nakon toga je islandski navijač držao WC četku kapetanu momčadi Emreu Belozogluu kao lažni mikrofon tijekom intervjua. Događaje su oštro kritizirali turski i europski mediji. Turska je u deveto kolo ušla kao prva u skupini sa 19 bodova. Uzvratna utakmica sa Islandom završena je 0:0 u Turk Telekom Areni u Istanbulu. Nakon što je završila iza Francuske, remi je bio dovoljan da Turskoj osigura mjesto u finalu Eura 2020., uoči gostujuće utakmice protiv Andore.^[39] Nakon kvalifikacija za Euro 2020., koje će biti odgođeno za juni i juli 2021. zbog COVID-19, Turska je izvučena protiv Rusije, zajedno sa Mađarskom i Srbijom u UEFA Ligi nacija B 2020/21. Dvije uvodne utakmice su odigrali loše u septembru 2020. U prvoj utakmici protiv Mađarske kod kuće Turska je pretrpjela 1:0 zahvaljujući slobodnom udarcu Dominika Szoboszlaija. Igrajući u Beogradu, nakon crvenog kartona Aleksandra Kolarova, Turci su protiv Srbije ostali bez golova. To je umanjilo njihove izglede da se kvalificiraju za Ligu A, budući da će im sljedeći protivnici u oktobru biti Rusija – zemlja koju Turska nije pobijedila od 1975. – i Mađarska. U Moskvi je Turska zaključila 1:1 nakon izjednačujućeg pogotka Kenana Karamana. Protiv Srbije je zatim remizirala 2:2 kod kuće.^[40] Protiv Rusije, Denis Čerišev zabio je Rusima za rano vodstvo, turska je dugo patila. Ali nakon što je crvenim kartonom skratio rusku ekipu na deset igrača, Turci su konačno pobijedili 3:2.^[41][42][43] Turci su potom otputovali u Mađarsku sa nadom da bi pobjedom mogli doći do promocije, ukoliko Rusija izgubi od Srbije. Dok je Rusija pretrpjela ponižavajući poraz 5:0 na gostovanju u Beogradu, Turska je također izgubila 2:0 od Mađara. To je značilo da su Turska i Srbija bile izjednačene po bodovima, ali su ispale u niži rang nakon što su izgubile u međusobnom susretu sa golovima u gostima, 2:0.^[44][45][46] Turskoj je pripala čast otvoriti finale Eura 2021., ali golovima Cira Immobilea i Lorenza Insignea je izgubila od Italije sa 3:0. Ekipa Roberta Mancinija bila je frustrirana obrambenim pristupom Turske u prvom poluvremenu, ali je probila u 53. minuti kada je Domenico Berardi nakon teškog ubačaja ubacio turskog braniča Meriha Demirala za autogol. U nastavku su izgubili sljedeće dvije utakmice od Švicarske i Walesa, izgubivši sve tri utakmice zajedno sa debitantima Sjevernom Makedonijom.

U kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2022. Turska je uvučena u skupinu G sa Nizozemskom, Norveškom, Crnom Gorom, Latvijom i Gibraltarom. Nakon što su završili na drugom mjestu u skupini iza Nizozemske,^[47][48][49] ušli su u doigravanje za protiv Portugala^[50][51], ali su izgubili 3:1 u utakmici u kojoj je Burak Yılmaz propustio ključni jedanaesterac za izjednačenje i tako se tim nije uspio kvalificirati za Svjetsko prvenstvo.^[52] Nakon toga je Yılmaz najavio svoje međunarodno umirovljenje.^[53][54] U UEFA Ligi nacija C 2022/23. izvučeni su u skupini 1 sa Luksemburgom, Farskim otocima i Litvom. Promaknuli su u Ligu B nakon što su u šest utakmica upisali 13 bodova. Njihov uspjeh u Ligi nacija ne samo da ih je nagradio mjestom u doigravanju ako se ne uspiju izravno kvalificirati,^[55] već i lakšim ždrijebom u skupini D sa Hrvatskom, Walesom, Armenijom i Latvijom. Nakon toga su se kvalificirali izravno 16. oktobra 2023. i završili prvi 19. novembra 2023.^[56][57][58]

Od septembra 2023. za selektora Turske reprezentacije je izabran Vincenzo Montella,^[59] – bivši napadač Sampdorije i Rome i italijanski reprezentativac – sa zadatkom odvesti reprezentaciju na Europsko prvenstvo. Momčad može računati na jednog od trenutno najvještijih veznjaka, Çalhanoğlua, kao i na napad sa sposobnim strijelcima kao što su Yazıcı i Kahveci, kao i niz vrlo perspektivnih mladih igrača kao što su Ajaxov središnji branič Kaplan, veznjaci Güler i Uzun, napadač Yıldız. Prije Europskog prvenstva Montellina momčad nanizala je niz dobrih predstava. Poražena Hrvatska 1:0 u Osijeku, Latvija 4:0 kod kuće u Konyi, zatim slijedio je niz prijateljskih utakmica, u kojima su pobijedili Njemačku (3:2), remizirali protiv Walesa (1:1) i izgubili od Mađarske (1:0 u Budimpešti), Austrije (6:1 u Beču) i Poljske (2:1 u Varšavi). Na Euro 2024. u Njemačkoj, Turska je smještena u skupinu F zajedno sa Portugalom, Češkom Republikom i Gruzijom.

Fudbal se u Turskoj prati sa strašću i velikim intenzitetom, toliko da se ponekad doživljava gotovo kao neka religija. Tome se dodaje posebna ljubav prema domovini i privrženost zastavi. Prema tome, utakmice reprezentacije uživaju u velikoj podršci i učešću od strane publike. Tradicionalne boje turske reprezentacije i turskih navijača su crvena i bijela. Česti nazivi za reprezentaciju su Ay-Yıldızlılar (Mjesec i zvijezde), Osmanlılar (Osmanlije), Sultanlar (Sultani) ili još Bizim Çocuklar (naši dečki).

Najvažnija nogometna rivalstva su sa Hrvatskom, sa Grčkom i do neke mjere s Armenijom. Posebno srčane utakmice su i one protiv Cipra, Njemačke, Austrije i Izraela, dok Turska i u fudbalu ima prijateljske odnose s Azerbejdžanom.

Prema tradiciji, boje turske opreme bile su crvene za domaće utakmice i bijele za gostujuće. Dresove je proizvodio Adidas od 1982. do 2002, a zatim je Nike postao dobavljač od 2003. godine. Sedamnaest godina kasnije, reprezentacija je promijenila boju dresova u bijelu za domaće dresove i u crvenu za gostujuće.

Dobavljač kompleta	Razdoblje
Adidas	1982 – 2002
Nike	2003 – danas

Istanbul je bio i ostaje referentni centar za tursku fudbalsku reprezentaciju.

Turski fudbalski savez^{[α 12]} osnovan je 23. aprila 1923. godine, a sjedište mu je u velikom sportskom objektu TFF Riva^{[α 13]} u istambulskoj četvrti Beykoz. U tom sportskom kompleksu se sastaje i trenira ekipa reprezentacije.

Domaće utakmice reprezentacija igra u Istanbulu, na najvećem stadionu u zemlji, Olimpijskom stadionu Atatürk u četvrti Başakşehir. Među prvih pet najvećih stadiona u zemlji, tri se nalaze u Istanbulu – Türk Telekom Arena, Stadion Şükrü Saracoğlu i Stadion Beşiktaş – jedan u Izmiru (Stadion Atatürk) i jedan u Bursi (Stadion Atatürk).

Reprezentacija je domaće utakmice dugo igrala u Istanbulu, Ankari i Izmiru. Od 1997. također je počela igrati u drugim turskim gradovima, kao što su Eskişehir, Bursa, Antalya, Konya, Alanya, Sivas, Diyarbakır, Gaziantep, Denizli, Trabzon, Kayseri.

Položaj	Ime
Vodeći trener	Vincenzo Montella
Pomoćni treneri[60]	Daniele Russo
	Selçuk Şahin
Treneri golmana	Ozan Özerkan
	Emrah Karakovan
Kondicijski trener	Pierpaolo Polino
	Ömür Serdal Altunsöz
	Vural Durmuş
Analitičar utakmica	Massimo Crivellaro
	Okan Aydıner
Voditelj tima	Hamit Altıntop

Najbolje plasmane je Turska reprezentacija do sada postigla u razdoblju između 2000. i 2008. godine:

• Treće mjesto na Svjetskom prvenstvu 2002.
• Treće mjesto na Europskom prvenstvu 2008.
• Šesto mjesto na Europskom prvenstvu 2000.
• Treće mjesto na Konfederacijskom kupu 2003.

FIFA Svjetsko prvenstvo										Kvalifikacije
Godina	Faza	Plasman	Utak	P	R*	I	G+	G-		Utak	P	R*	I	G+	G-
1930.	Nisu sudjelovali									Nisu sudjelovali
1934.	Povukli se									Povukli se
1938.	Nisu sudjelovali									Nisu sudjelovali
1950.	Kvalificirali se, ali se povukli									1	1	0	0	7	0
1954.	Grupna faza	9.	3	1	0	2	10	11		3	1	1	1	4	6
1958.	Povukli se									Povukli se
1962.	Nisu se kvalificirali									4	2	0	2	4	4
1966.										6	1	0	5	4	19
1970.										4	0	0	4	2	13
1974.										6	2	2	2	5	3
1978.										6	2	1	3	9	5
1982.										8	0	0	8	1	22
1986.										8	0	1	7	2	24
1990.										8	3	1	4	12	10
1994.										10	3	1	6	11	19
1998.										8	4	2	2	21	9
2002.	Treće mjesto	3.	7	4	1	2	10	6		12	8	3	1	24	8
2006.	Nisu se kvalificirali									14	7	5	2	27	13
2010.										10	4	3	3	13	10
2014.										10	5	1	4	16	9
2018.										10	4	3	3	14	13
2022.										11	6	3	2	28	19
Ukupno	Treće mjesto	2/26	10	5	1	4	20	17		139	53	27	59	204	206

UEFA Euro
Godina	Faza	Plasman	Utak	Pob	Rem*	Izg	Post	Prim
Francuska 1960.	Nisu se kvalificirali
Španija 1964.
Italija 1968.
Belgija 1972.
SFR Jugoslavija 1976.
Italija 1980.
Francuska 1984.
Zapadna Njemačka 1988.
Švedska 1992.
Engleska 1996.	Grupna faza	16.	3	0	0	3	0	5
Belgija/Nizozemska 2000.	Četvrtfinale	6.	4	1	1	2	3	4
Portugal 2004.	Nisu se kvalificirali
Austrija/Švicarska 2008.	Polufinale	3.	5	2	1*	2	8	9
Poljska/Ukrajina 2012.	Nisu se kvalificirali
Francuska 2016.	Grupna faza	17.	3	1	0	2	2	4
Europa 2020.		24.	3	0	0	3	1	8
Njemačka 2024.	Kvalificirani
Ukupno	Polufinale	6/17	18	4	2	12	14	30

Olimpijske igre
Godina	Faza	Plasman	Utak	Pob	Rem*	Izg	Post	Prim
Pariz 1924	1. kolo	13.	1	0	0	1	2	5
Amsterdam 1928	1. kolo	14.	1	0	0	1	1	7
Berlin 1936	1. kolo	15.	1	0	0	1	0	1
London 1948	Četvrtfinale	6.	2	1	0	1	5	3
Helskinki 1952	Četvrtfinale	8.	2	1	0	1	3	8
Melbourne 1956	Povukli se
Rim 1960	1. kolo	14.	3	0	1	2	3	10
Tokio 1964	Nisu se kvalificirali
Ciudad de México 1968
München 1972
Montréal 1976
Moskva 1980
Los Angeles 1984	Povukli se
Seoul 1988	Nisu se kvalificirali
Barcelona 1992
Atlanta 1996
Sydney 2000
Atena 2004
Peking 2008
London 2012
Rio de Janeiro 2016
Tokio 2020
Ukupno	Četvrtfinale	6/22	10	2	1	7	14	34

Među rekorderima turske reprezentacije su Rüştü Reçber i Hakan Şükür, igrači s najvećim brojem nastupa, Reçber je jedan od vratara s najviše obranjenih golova, dok je Şükür jedan od napadača s najviše postignutih golova. Neki od rekordera daleke prošlosti bili su Metin Oktay, Lefter Küçükandonyadis, Tanju Çolak, Cemil Turan.

Ažurirano: 22. maja 2023.^[61]

Rang	Ime	Nastupi	Golovi	Karijera
1	Rüştü Reçber	120	0	1994–2012
2	Hakan Şükür	112	51	1992–2007
3	Bülent Korkmaz	102	2	1990–2005
4	Emre Belözoğlu	101	9	2000–2019
5	Arda Turan	100	17	2006–2017
6	Tugay Kerimoğlu	94	2	1990–2007
7	Alpay Özalan	90	4	1995–2005
8	Hakan Çalhanoğlu	84	18	2013 – danas
9	Hamit Altıntop	82	7	2004–2014
10	Mehmet Topal	81	2	2008–2018

Rang	Ime	Golovi	Nastupi	Omjer	Karijera
1	Hakan Şükür	51	112	0.46	1992–2007
2	Burak Yılmaz	31	77	0.4	2006–2022
3	Tuncay Şanlı	22	80	0.28	2002–2010
4	Lefter Küçükandonyadis	21	46	0.46	1948–1963
5	Cenk Tosun	20	50	0.4	2013 – danas
6	Metin Oktay	19	36	0.53	1956–1968
	Cemil Turan	19	44	0.43	1969–1979
	Nihat Kahveci	19	68	0.28	2000–2011
9	Hakan Çalhanoğlu	18	84	0.2	2013 – danas
10	Arda Turan	17	100	0.17	2006–2017

Rang	Ime	Čisti golovi	Nastupi	Prosjek	Karijera
1	Rüştü Reçber	58	120	0.48	1994–2012
2	Volkan Demirel	22	63	0.35	2004–2014
3	Turgay Şeren	16	46	0.35	1950–1966
4	Volkan Babacan	15	35	0.43	2014 – danas
5	Mert Günok	13	29	0.45	2011 – danas
6	Ömer Çatkıç	10	19	0.53	2000–2005
	Engin İpekoğlu	10	32	0.31	1989–1999
8	Uğurcan Çakır	9	27	0.33	2019 – danas
9	Sabri Dino	7	12	0.58	1969–1975
	Sinan Bolat	7	12	0.58	2009 – danas

Vratari:

Braniči:

Veznjaci:

Napadački veznjaci:

• Can Bartu
• Hakan Çalhanoğlu
• Ender Konca
• Lefter Küçükandonyadis
• Tuncay Şanlı
• Cengiz Ünder

Napadači:

Trener	Razdoblje	Utakmice	Pobjede	Neriješene	Izgubljene	Postotak %
Ali Sami Yen	1923	1	0	1	0	0
Billy Hunter	1924-1926	12	5	0	7	41,7
Bela Toth	1927-1932	8	2	1	5	25
Fred Pagnam	1932	3	0	1	2	0
James Donnelly	1936-1937	3	0	1	2	0
Ignác Molnár	1948	2	1	0	1	50
Ulvi Yenal	1948	2	1	0	1	50
Pat Molloy (1)	1948-1949	5	3	0	2	60
Cihat Arman (1)	1949	1	1	0	0	100
Pat Molloy (2)	1950-1951	2	1	0	1	50
Jimmy McCormick	1951	2	1	0	1	50
Rebii Erkal	1951	3	2	0	1	66,7
Sadri Usuoğlu	1952	2	0	1	1	0
Sandro Puppo (1)	1952-1954	9	3	2	4	33,3
Gündüz Kılıç	1954	1	0	0	1	0
Žarko Mihajlović	1955	2	0	2	0	0
Giovanni Varglien	1955-1956	5	2	0	3	16,7
Cihat Arman (2)	1956	2	0	2	0	0
László Székely	1957	4	2	1	1	50
Leandro Remondini	1958-1959	7	3	3	1	42,9
Ignác Molnár	1960	1	1	0	0	100
Sandro Puppo (2)	1960-1962	10	4	0	6	40
Şeref Görkey	1962	1	1	0	0	100
Ljubiša Spajić	1962	4	1	2	1	25
Sandro Puppo (3)	1963-1964	4	0	2	2	0
Cihat Arman (3)	1964	3	1	1	1	33,3
Sandro Puppo (4)	1965	4	0	0	4	0
Doğan Andaç	1965	2	1	1	0	50
Sandro Puppo (5)	1965-1966	5	1	2	2	20
Adnan Süvari	1966-1969	17	5	4	8	29,4
Abdullah Gegiç	1969	6	3	0	3	50
Cihat Arman (4)	1970-1971	6	1	1	4	16,7
Nicolae Petrescu	1971	1	1	0	0	100
Coşkun Özarı (1)	1972-1976	29	8	11	10	27,6
Doğan Andaç	1976	1	0	1	0	0
Metin Türel	1977-1978	13	2	1	10	15,4
Sabri Kiraz	1978-1980	12	5	1	6	41,7
Özkan Sümer	1980-1981	2	0	0	2	0
Fethi Demircan	1981	4	0	0	4	0
Coşkun Özarı (2)	1982-1984	17	5	2	10	29,4
Candan Tarhan	1984	5	1	1	3	20
Yılmaz Gökdel	1984-1985	3	1	1	1	33,3
Kálmán Mészöly	1985	2	0	1	1	0
Coşkun Özarı (3)	1985-1986	8	1	3	4	12,5
Mustafa Denizli (1)	1987	6	1	1	4	16,7
Tınaz Tırpan	1988-1989	11	5	1	5	45,5
Fatih Terim (1)	1990	1	0	0	1	0
Sepp Piontek	1990-1993	27	4	8	15	14,8
Fatih Terim (2)	1993-1996	33	17	8	8	51,5
Mustafa Denizli (2)	1996-2000	31	11	9	11	35,5
Şenol Güneş	2000-2004	50	23	13	14	46
Ünal Karaman	2004	1	0	1	0	0
Ersun Yanal	2004-2005	15	8	4	3	53,3
Fatih Terim (3)	2005-2009	58	26	18	14	44,8
Oğuz Çetin	2010	4	3	0	1	75
Guus Hiddink	2010-2011	16	7	4	5	43,7
Abdullah Avcı	2011-2013	18	6	4	8	33,3
Fatih Terim (4)	2013-2017	44	27	8	9	61,36
Mircea Lucescu	2017-2019	17	4	6	7	23,5
Şenol Güneş (2)	2019-2021	32	15	10	7	46,88
Stefan Kuntz	2021-2023	20	12	3	5	60
Vincenzo Montella	2023-	8	3	2	3	37,5

• 
  Prva utakmica reprezentacije
• 
  Reprezentacija 1922.
• 
  Reprezentacija 1922.
• 
  Turska fudbalska reprezentacija iz 20. 10. 1923.
• 
  Turska protiv Rumunije, 26. oktobar 1923.
• 
  Reprezentacija u Parizu 1924.
• 
  Reprezentacija 1924.
• 1924, utakmica protiv Sovjetskog Saveza
• 
  Hüseyin Saygun
• 
  Kemal Faruki
• 
  Slika turske fudbalske reprezentacije u novinama Cumhuriyet iz 16. 5. 1925.
• 
  Turska vs. SSSR, Ankara, 15. maj 1925.
• 
  Turska fudbalska reprezentacija koja je 10. aprila 1925. pobijedila Bugarsku 2:1
• 
  Reprezentacija 1925.
• 
  Turska vs. Egipat, Olimpijske igre 1928.
• 
  Protiv Egipta na Olimpijskim igrama
• 
  Turska reprezentacija iz 1929.
• 
  Turska vs. Izrael, prijateljska, 10. septembar 1950.
• 
  Reprezentacija iz 1950.
• 
  Turska reprezentacija 1957. sa trenerom Lászlóm Székelyjom
• 
  Utakmica protiv Nizozemske iz 4. maja 1958.
• 
  Reprezentacija iz 2011.
• 
  Kenan Karaman
• 
  Kaan Ayhan

• Türkiye Futbol Federasyonu (TFF), zvanična stranica Turske fudbalske federacije.
• Sve utakmice od Fudbalske reprezentacije Turske, eu-football.info